Vjetar u oktobru

Vjetar u oktobru čudno dozivlje i zivlje
Prolama kroz zublje stara vremena
Šušti potrganim stranicama hronike ljeta
Škripi strehama, kipi uzavrelim nebom
I nutka nepokretno do pokreta.

Od leta ptice do leta lista,
Sudbina nam ista,
Lažno ukotvljen na trenutak
Naći stari put, jer ne mogući nazad
Nemaš kud.

Tek smotuljak sam papira,
Vrelo pčelinje saće, žižak u noći.
Okrutan je i hladan ovaj vjetar,
Umoriteljih umornih
Samrtnih u samoći. 

Ali promiče me svejedno do hira,
Do oholosti kraljevskog pira, pjesničkog ushita –
Nešto se i na nebu i na zemlji hoće!
Brzoletni oblaci ne stignu ni da se nasmiju
Da natope pjesmom prezrelo voće,
Osvanu na planini, na dlanu noći prenoće.
Traži se novo jer staroga i nema.

Ko i svi, zajam sam prošlih dana. I ne volim da me tako
Sadašnji dani troše.
A prođe – sve što je dobro i što je loše,
Na ovom svijetu vjetrova.
Početi iznova, zamamna je ideja,
San pupa gole grane.

Ništa i niko ne obećava novi behar.
To se samo oblaci, teški i sivi,
Vjetrom brane
Od stalne mijene.