Niz meke boli sedefastog straha
Putokazi, sakupljači pogledā,
Pružili ruke neucrtanim krajevima.
Dotrajale cipele crne od zemljanog praha,
Crnjeg od šapta zemlje pred padom,
Žure i posustaju, posustaju i grabe.
Ipak, putevi se grade i razbijaju kamen
Tvrde ruke, njegov prah liježe kroz svjetla
Austrougarskih soba visokih stropova,
Liježe na sag, liježe na pod, liježe ko čovjek u raku.
Umorni, dozivamo se kroz prazna polja
Odvojena od sada i od nade. Izbezumljeni
Pamtimo svaku priču.
Na ovu stranu krećemo neoprezno i predano
Očekujući povratak, na onu odlazimo
Polahko, uzmičući pred dugim sjenkama
Nekog iskona. „Pratimo vas već dugo,
Znamo vas po šarama u pijesku i podnevnom
Smijehu.“ Znamo vas po skorenom blatu na petama.
Između dva pola koraka drhti igla čovjekove sjenke.
Pokazuje gdje sam bio, pokazuje gdje ću ići.
Gubi se između tužnog ostani i grubog pođi,
Nestaje da bi ponikla u staroj, dobro poznatoj priči
Od jedne riječi – bio.
Drumovima jezde utrnule zvijezde,
Bez svjetla i repa, bez vatre i smisla,
Gledaju ih velemože na konjima
I svaki zna svoje pravo, svoj udio
Od jedne riječi – im'o.
Osužnjeni se teže bude. Sretan je onaj
Koji upravivši lice na pravu stranu
Pravo ide, sretniji onaj koji pogrešno skrenuv,
Pravo dođe. Samo se budala ne boji
Iskušenja raskrsnice.
Kada muhadžiri prođu, prašina se slegne
I na putokaze popadaju, kao uvijek,
Smrtne gavran-ptice.
Nedavno mi je neko skrenuo pažnju na množinsku upotrebu riječi Istok i Zapad u Knjizi (“istoci” i “zapadi”, tačnije dual dva istoka i dva zapada” kad se prevede sa arapskog “mešrikejni ve megribejni” iz sure Er-Rahmān) i bilo mi je zanimljivo objašnjenje zašto nije upotrijebljena jednina. Pa mi se to asocijativno povezalo sa množinskim oblikom “Hidžre” (od hidžra?) i tako pjesmu i pročitah. A to sve napisah da nešto napišem 😁
Uvijek sam volio tu konstrukciju “dva istoka i dva zapada” (staroslavenski je imao dvojinu, kako bi to zvučalo?), a da sam ovdje ostavio jedninu povezala bi se s onom Hidžrom, dok je hidžri, čini mi se, mnogo…
Kad vidiš to more sužanjskih glava u vremenu, bježeći od potlačenosti u novu potlačenost. I shvatiš da se priča ponavlja – naša je među njima.
Ipak, na jednom drugom nivou, imao je već na groznom mjestu, groznijem nego što će bio ikad biti.
Priča se ponavlja, ali i dogorijeva. Onaj plamen svijeće je valjda najveći pred sami kraj.