Sunčani sat

I

Volio bih nekad da sam anonim
Neke zaboravljene hronike,
Dokaz za sitni trijumf historičara:
„Naš je velmoža umro u aprilu,
A ne, kako se dosad mislilo,
U maju.“
Nikad neću znati šta je u njenom srcu.

I to je dovoljno da čovjek odustane od sve ljubavi.
Da zaboravi uspomene na svoje dječije ruke,
Na čudni grm zohve pred praznom kućom.

Čovjek pomisli na protezanje mačke na suncu
Ili kidanje oblaka, razljepljenu šećernu vunu
U prstima djevojčice. Čovjek je, uistinu, nepravedan
Prema sebi.

II

I sve kad bi popadalo inje po nama
Žednim od svake buke
Udaljene od sjene bolno i nepokorno

Sve i kad bih
Ulio lice u površ vode
Gdje me komarci i vilini konjici
Vole i mimohode
Samo jošte
Od svijeta svijeh

Čuvao bih tišinu i dalje
Umoran i klet
Za njen sveti smijeh

Puštajući da me ostave
Čak i ptice
I crvi
Koji jesu
Njihova hrana

III

Sve me, napokon, obara i slama. Zar se može biti tako slab?
Zar se smije biti tako neoprezan?
Traži, onda, ono što je čvrsto i nepokretno,
Traži svijetom žudeći rukom i snom
Oslonac.

Krenem ispod neba prateći kišu,
Nestrpljiv, očekujem rijeku,
Ali rijeka je samo kaplja na tom dlanu,
Išćem kikot i radost, ali sreća je nedostižna
U ovom danu.

Preko slomljenog triptiha života –
Jučer-danas-sutra –
Vojska kišnih oblaka stupa
Da prospe sve mi želje
Preko mjere i izvan puta,
Strese krošnje u prolazno trunje,
Zacrni crnu zemlju,
Nadoji rijeke
I ostavi magline
Čudno naslonjene na
Čudne planine.

A čovjek je stvoren brzoplet,
Spušten na ovo najniže mjesto
Da se sazna proklet ili svet.

U povorkama prolaze notari i carinici
Pored umjetnina i relikvija.
Gradovi carstva noću trepere kao svici.

Trebao sam biti sat na njenoj ruci
Ili duga pjesma žetelaca
Iskovana na vrelom suncu.

IV

Puhne vjetar s planine,
Raznese pepeo i misli,
Povede đavolje kolo
Posred srca, a srce golo i bono
Od praznine puca.

Usta će samo napuniti zemlja,
Ali zemlja nije jedina pjesma.

I ljubav će nakratko napuniti srca,
Ali ljubav nije jedina pjesma.

Mi smo samo kao napušteni
Koji s obale mašu mornarima
Za koje ne znaju hoće li ih
Ikad više vidjeti.

i:

vara te svako ko te voli

i:

ubij svaku nadu

i:

bojim se.

Kakvu kišu onaj oblak nosi?
Približi se,
Čudan vjetar čudno puše.
Nasloni svoj obraz na moj
Prije nevremena.
I proviri –
Od dva tijela i dvije duše
Na zemlju pada jedna sjena.

syd
Pink Floyd, c'est moi.

3 komentara

Komentariši