Neko s brijega slazi. Sugluhom ga vikom
Ne dočekuju ni psi ni ptice. Neko sevdalinku pjeva
I smije se smijehom mlade jabuke.
Vjetar zapuše i prezrele jabuke opadnu nasumice.
Iz tog jaza bez miljokaza izbavio bih sebe nova.
Ali nema me više gdje sam bio, nestalog
Kao nestalih starih snova. Tupo sam gledanje
U akšamskom mraku, strepnja nad odsutnošću
Drage. Padaju mi na um mnoge riječi, ali nisu mi
Više ni plodonosne ni lahke.
Knjige dosade redaju se policama i ljube s prašinom.
Nekad sam u njima tražio znanje. Sad me gledaju
Kao zatvorene ptice – silno imanje tužnog neženje,
Starog svata posrnulog patrijarhata.
I tu se, sva misao, po pravilu, svrne na ženu,
Ogoljelu i strašnu. Od želje mi trne vrhovi prsta,
Od zazora mi žile kastriranog ratnika venu:
„Svij me poput ranjenika tim dlanovima od bjelina.
Pobijedila si me cijela, ništa ti ne mogu. Sad se brini za me
Kao za bolesnika. I sebi haljinu skroji kakvu hoćeš
Od mojih ćefina.“
