Drugo djetinjstvo

Tražimo ono što već volimo.
Sakupljamo dlanovima vode minulih kiša,
U somnambulantnom ritualu – sanjanju o snovima,
Kao ljudi koji se umivaju rosom.

Kasno ljeto pravi gnijezdo ispod
Strehe i izlijeće i slijeće prhutom
Grane s koje otrgnuta jabuka pada.
Sve se sprema na put – trebao sam više
I pažljivije slušati epove zrikavaca,
Opomene i molitve iz knjige mrtvih.

Trebao sam, kao dijete, naučiti bolje
Prividno prirodu da krotim – pašnjake,
Vrtove, gumna i livade – sve mi to sad
Izgleda kao soba napuštena
Od dragih gostiju, uzaludna priča u prvom
Stavku simfonije, nedočitana knjiga.

„Svu tu izgubljenu ljepotu našao sam, nenadano,
U tvom oku.“ Zamisli, reći nešto tako kičasto,
I misliti to i vjerovati, znati. Zamislim oca
Kako na smeđi papir slaže ljekovite trave da se suše,
A one mirišu, mirišu, da znaš samo kako mirišu!
Takvi mirisi čovjeka sjećaju na djetinjstvo –
Protraćenu nevinost duše – i sa mnom su prešli put
Od vrele vode do vrele krvi, da bi se,
Kao ptica tek sletjela u gnijezdo,
Smirili u tvojoj kosi.

Tebi govorim riječi koje nisam nikome,
I sve mi rečenice pucaju na pola, nemoćne da podnesu
Toplu tišinu tvoga slušanja.
I sjećam se, kraj raspusta, majka donosi nove sveske,
Nove knjige koje me opijaju mirisom novine,
Netaknutog papira. Posljednje modrice
Beskrajnih utakmica zarastaju. Kroz mrak pogađamo
Kuda svici idu. Ova je sveska za bosanski,
Ova za matematiku. Da nema škole,
Šta bi radila djeca sirotinje?

Kraj ljeta je vrijeme sjete, hladna muzika
Uspavanog podneblja. Za mnom idu karavane
Spremne na trgovinu i pljačku.
Na izmaštane rane slijeću leptir-knjige.
Nema odmora i stanka, nema utjehe za one
Koji, gledajući unazad, plaču.  
Ako sam u životu vidio šta lijepo,
Bio je to samo san o tebi.

Sve sam ti, već, rekao. Ako sam šta prešutio,
Šutio sam samo da tvoje slušanje prekinuo ne bih.