U kući djetinjstva, na zidu što gleda
U najveći prozor, barokno
Uokviren ekosistem goblena i dalje svoju
Pjesmu diše: u lijevom kutku brezova šuma,
Do šume kućica, do kućice potok, preko potoka
Most. Ja sam taj most.
Na drugoj obali su polja i daleke planine.
*
Suspregnuti snovi razvlače se njegovim nebom.
Njegovim se bojama boje moje nade.
Prsti nisu krošnje da me zaštite od neba.
Život ne teče, ali liči na bujicu.
Treba da se prošetam ili da odem, daleko.
Gdje ću? Preko.
U grudima čuvam jednu udicu.
*
Sve sam korake potrošio u snovima.
Ostala su mi samo ova krila,
Ali preko je zrak prerijedak da ih pružim.
Ostalo mi je samo ovo gledanje života kao na traci,
Kao u rijeci.
Most koji treću obalu traži.
