Od onda nisam više pokušavao.
Samo led me sada zna. Pod naborima stranih tkanina,
Međ svilom i mrakom, gdje tinja pakao.
Ut pictura poesis, budnje i skitnje bijesnog duha,
Školjka uha čeka, ali zova nema.
U našoj sobi od dvadeset kvadrata renesanse nema.
Zvali smo, ali niko se nije javio. Možda su zauzeti?
Možda su otišli? Svejedno, sutra imamo sastanak
I sastanak ima dnevni red, i dnevni red ima tačke.
Kao što zrno prašine ima svoje oko. Ili polen svoj vjetar.
Ali jedno uvijek mora da čeka. Previše je riječi, usta što reže,
Zuba što kidaju, jezika što plaze između spokoja i misli.
Tako zavist kupi pune mreže, jer
Neko uvijek mora da čeka.
Na ušću stoji djevojka iz školjke.
Ono tamo je njeno more,
A samo ja sam njena rijeka.
