nebo je strašan stražar
nasloni lice na sva okna
i nikad ništa ne govori
nas su, prve regrute
softe od terakote
redali na mostovima
i bacali preklane
u mutnu drinu
na kraju svijeta
gdje se paris igra
zlatnim jabukama
te su jabuke naše glave
tražimo ih tijelima
odbjeglim od vatre
uzalud
valjalo bi zato
napisati hroniku
ovo tijelo ovoj glavi
ovo sjeme ovoj jabuci
zakopati je pod džamijski prag
da nam bude kišna dova
da nam bude jedina pjesma
(to sam zapisao na soči:
„draga, budi ognjište koje moju vatru čeka“)
zato oni koji dolaze neka
ne budu kao mi
mi koji smo, čineći dovu
gledali u nebo
oni neka gledaju u svoje ruke
koje su nekad bile naše ruke
ostavši bez glave
mi ih njima predajemo
i ne očekujemo da ih vrate
Uhhhh…
🙂