Htjeli bismo da je ovaj svijet malo drugačiji:
Opet nam bili gosti, pa otišli, iza njih ostale
Pepelnice i knjige, nešto neoguljenog voća
Na stolu. S njima neki i od nas odu,
Odu pa se ne vrate. Htjeli bismo da je
Ovaj svijet malo mekši po rubovima,
Pa kada čovjek bos ide putem
Da mu ne prokrvare pete.
Prođemo svaki dan pored ruševina
Koje zemlja, malo po malo, guta. I sve
Što tone javlja nam se pjesmom, a mi je ne pamtimo.
Život je naš, sada dok ga se sjećamo, po-svjećen svjetovima
Neotkrivenim, podslika za sliku značajne smrti.
Život je naš prezrela pjesma otpala od usta vojnika.
I naši dani, odbrojani tespihima, ne postaju ono
Što bi naša sjećanja htjela biti, postaju prezrelo voće
Neubrano rukom, negaženo nogom –
Postaju zemlja posuđena od straha.
Svaki put kada pišeš vječniš mjesta na kojima su, na ruševinama starih, građeni novi hramovi. Svuda oko nas.
A sve u potrazi za vrelima (koja žubore).
U konkretnom: pjesma nastala nešto prije ove gungule oko rata. Onda joj se vratih i prepoznah opomenu nekakvu.
P. S. Da znaš da sam vas potražio, i tebe i raru, da vidim jeste li još uvijek tu nakon “velikog bloggerskog egzodusa godine 2021” hahah
Obradovah se sinoć kada ugledah pjesnika da se vratio, 😊
Kao i ja kad sam vidio da ste još uvijek tu 😀
Naguglah nečiji post s “prvom pomoći” nakon egzodusa, a ostalo ćeš ušteliti usput:
https://samomojadomena.blogger.ba/2021/06/16/pomoc-2/
obavezno pogledam, hvalaa