Onaj tvoj smijeh i onaj tvoj pogled
Između otvaranja vrata u dugom hodniku
Čežnje i straha
One tvoje riječi onaj tvoj glas
U bezvučnom treperenju turbetskih
Svijeća
Ona tvoja priča ona tvoja pjesma
Od svih mojih veća
I ljepša
Onaj tvoj mimogled oni tvoji prsti
Katedralski vitražu, klečanje dugo
U mraku i
Tišini
One tvoje kretnje onaj tvoj dah
U granama cvjetanje lahko
Bezbrižno i lahko, u blizini
Ona tvoja kosa onaj tvoj miris
Struk ljubičica iz naručja
Bačen, u obijesti
Bez brige
Ono tvoje dozivanje ona tvoja igra
U porfirnome plaštu u hramu
Nade i obijesti
Ona tvoja tuga ona tvoja tajna
Zgarištena pustinja
Odricanja do nesvijesti
Onaj tvoj glas one tvoje riječi
Prasak zvijezda u širokome
Visoko gore
Duginome luku
Zatim,
Uzdah i onaj mir
Kad ova moja pronađe tvoju
Ruku
I potonu sve kao da tone
U kakav nenadani, vječiti
Vir
Ljubav nije lična, nema lice. Nije autonomna.
Samo je toliko ogromna da u nju sve lično može stati; ti sadržaji su joj kao voda čovjeku.
I ova mi se veoma dopada 🙂
Hvala, hvala 🙂
“Ljubav nije lična” – to mi je isto drago čuti, jer je pjesma pisana s mislima na određenu osobu 🙂