Vremenom se navikao prvi covjek na zrijenje i truljenje jabuka i voca.
No, najneobicnije mu bjese kada njegove oronuse kosti i osijedi kosa.
Bilo je to, sjecas li se bane, Kulin-bane
davne devedeset i trece kada je tata lezao krvav.
Kada je padao gusti snijeg i svi su krovovi strepili od granata.
Kada su ptice letjele tiho da ne probude strah sto je virio iz
svakoga korijena i iz svake latice.
Sada u tjeskobom pritisnutu kucu ne lijeze vise ni vojnik
ni ratnik, niti borac. Tu na lezaju gruda kostiju i mesa,
tu na lezaju vjecna nocna mora o poginulome ratnome drugu.
A iza kuce prepada odraslu djecu granata jabuka.
Jutrom molekule dima bude umrtvljena cula. I crna, crna kafa.
Febus preko njive vec jasi, a u kucu ne ulazi toplota.
I tako svaki dan.
Grudo kostiju i mesa, kojemu ces Panteonu na kraju darovati sebe?
Glasovi do tebe ne dopiru. Svjetlo je bajka, bas kao i sreca.
