Dan po dan, duša tinja. Tamo gdje stražari stoje, Pod hladom čudne tise, Čuo se djevojački glas „Sunce moje, vrati mi se!“ Kao u izgubljene ptice, Ostavljene od svog jata. Sjest ću, onda, kao jučer Pod prozor. Da me grije sunce. Sjest ću iza Sabranih pjesama T.S. Eliota. Sjest ću iza čudne tise, Pored…
Samo djeca, koja zastaju u putu, Slute život iza oborena plota. Tamo se jedna kuća, tamo se jedna štala Crna ruši u sebe. Na stablima šljiva lišajevi, Na jabukama imela, nepokošena trava Povijena maglom se svojom i mahovinom Gnjili. I krov na četiri vode crni se Prema gorama uskom nebu, Crne se razvaljena vrata, crni…
boj se šutnje pod granom jorgovana daleko od mjesta gdje prolaze vojske gdje pod feredžom ne rosi više tvoje vrano oko, Umihana i slutnje se gube kao roj pčela bez košnice bez saća bez meda u saraju nekog drugog svijeta gdje pucaju zastori neba pred bjelinom toga čela što ga ljubljena ne ljubih…
Onaj tvoj smijeh i onaj tvoj pogled Između otvaranja vrata u dugom hodniku Čežnje i straha One tvoje riječi onaj tvoj glas U bezvučnom treperenju turbetskih Svijeća Ona tvoja priča ona tvoja pjesma Od svih mojih veća I ljepša Onaj tvoj mimogled oni tvoji prsti Katedralski vitražu, klečanje dugo U mraku i Tišini One tvoje…
Ovdje s moje strane ulice Veče počinje granjem Nakloni se suncu i izazivajući okna Klekne, stvrdne i udalji se od vida I tek onda počnu čovjeka da muče a) dosada, b) tjeskoba, c) razbibriga. a) Igrao bi se sa suncem, vodio ga u šetnju ali među zidovima što šute U mutnome…
Evo sijeva i grmi u decembru. Kao da mi neko pod prozorom stoji, Stoji i lupa. Grmi u decembru. I pada gusta kiša, uzima od asfalta osmijeh. Kapljice kao nestalna paukova kuća pod Smrtnom svjetlošću dugih, tužnih, noćnih lampi. Evo mene sama. I ništa me ne hrani pjesmom. Samo još električna sijalica ne da da…
Bitno je bilo vjerovati da i mi smo od Troje. U glagoljavom ognju i metežu zvijezda Izgubljeni biseri za antikvare što broje Milje koje razvlače jed i bol u bezdan. Ali u tvoj svetoj iluziji izgubili smo nešto. U čudnoj harmoniji sačuvane historije Što ne bruji ni sotto voce, a ni presto Imamo još…
Kao most stanjen od bata koraka, Uplašen pred mogućnošću poplave Što može da se pusti Iza zelenog koljena sive planine, Ne strahujući samo od leta ptice I čuvajući još tajnu u temeljima pod vodom Što šumi strastveno, ljubeći i napuštajući ga Vječno, kao naslikani ljubavnik na urni, Rukom pružen preko mape patnje, U čijoj geografiji…
Što češće odeš, od jedine stvari Što drži te tu, Usamljeniji si – kao da imaš drugo Srce, a sva je tvoja bol Neumrla. Protegneš se do neba, Iskorijenjen, Listovima mulj stvaraš, Ploda i nemaš, Suho na vjetrometini drvo, Čekaš oluju Da te ubije i slomi. Pa ne zaboravljaš riječi Zasijane u srce, Da…
Pjesnik ničega i lišća. Izgnanik duge noći duše. Kada vjetar dune – Da li ga prvo zelen Ili polen mine? Pa neka puše. Doći će bolji dani, možda. A gori će donijeti bolje Pjesme. Sada govori ono što želi, A tada će govoriti ono što treba.