Mizantrop

Non Canimus Surdis


30.03.2019.

Ranjenik



Jedan od mojih dvoraca kuća je ćerpičara

Podignuta na zimzelenom dlanu svih

Mojih emaneta, izgrađena mojim djedom

I mojom nenom, ostavljena da trune,

Napola urušena, vremenu poklonjena.

 

Na četiri njena ćoška slijevaju se vode

Surog neba koje od djetinjstva tone

I čiju površinu zamreška nekad

Bijela ruka protjeranog patarena

Koji nosi moje lice, smiješeći se zaludu,

Rastući mahovinu umjesto brade,

Naslonjen na oblak.

 

Ili je to mudrac na mrkom dromedaru

Pod teškim turbanom teškog zemana

Slijedeći crvenu zvijezdu nestajanja

Došao da prenese poklon prije poklona

Sivih konjanika umotanih u krzna polusudbe

(one koja se jednom naslućena obistini

samo onda kada se zaboravi)?

 

Ali duhovi ovdje igraju kolo, tu gdje trava

Nije pogažena. Vidiš li one resaste vlati

Ispod reda jagoda? To je trava ranjenik.

Ako se kad posječeš i ako te zaboli,

Zgnječi travu u rukama i protrljaj po rani,

Možda ti bude lakše. Tako su govorili stari.

 

A ako se nađeš sam na svijetu i pomisliš

Da nemaš nikoga, ako se prepadneš

Potonuća horizonta i poplave divlje trave

Tamo gdje su nekad gole stope ljubile zemlju,

Kroz pukotine u zidovima ugledaš

Ljubomorno oko neba i osjetiš kako

Dvorac drhti u temeljima pod zemljom

Kao na grani pakosnog siječnja gola ptica –

Baci s glave željeznu krunu i nasmij se –

Strah je urokljiva usidjelica.


30.03.2019.

Priznanje



U našoj zemlji nema vjetrenjača. Ali niko

Još nije prebrojao sve skrivene gorske potoke

Što se obruše s planina u badanj veselih mlinova

Da prenesu koju vijest o ratovima vjetra i ptica.

To su suze pjesnika. Nekada, ko zna zašto,

Presuše.  A u dalekoj šumi (pokazat ću ti je kada dođeš)

Iza tri gore, sedam varoši i devet minskih polja

Stoji iznad potoka mali rimski most, zalutao

U bosansku divljinu, napušten od ljudi i puteva.

 

Nisam nikada tu bio, ali zamišljam kada bih sjeo

U njegovu sjenu, kada bih šutnjom obujmio njegov težak kamen

I prstima prešao preko lišajeva i

Mahovine naslagane preko njegovih sjećanja i zaborava,

Ja bih prepoznao tebe i tvoj lukavi osmijeh Walte Whitmane,

I pružio ti ruku, kao čovjek čovjeku, kao Bosanac Amerikancu,

Kao pjesnik pjesniku i tad i tu, Walte Whitmane, ja bih ti priznao

Koliko me jedi tvoj neopravdani osmijeh,

Tvoje zadovoljstvo onim što je ovdje i što je sada.

 

Pokazao bih ti svu našu bol i širinu,

Uveo bih te u naš predugi akšam, zaustavio bih te na

Pragovima prostih ljudi i pustio bih da se nadneseš

Nad njihove crvene vratove. Dozvolio bih ti da okusiš

Od seljačkoga hljeba, uveo bih te u krčmu gdje se

Pričaju najčudesnije priče i proveo kroz hramove

Gdje ljudi šapuću pred Bogom, sproveo bih te

Kroz kolonade borova drveta i rovio s tobom

Po crnoj zemlji sve do bijele kosti. Pustio bih te

Da lutaš, pohlepni duše, po stotinama godina

Krive kičme naše historije, bacio te usred

Rata i držao ti oči otvorenim, bacio bih na tebe

Sve naše riječi mržnje i gledao kako ti lice tamni.

 

Dozvolio bih da ti otmu od zemlje i krvi i života,

Da te okuju i sprovedu  kao pseto, da ti se smiju

Svaki put kad se uspraviš da posegneš za zlatnom

Jabukom i na kraju, kada bi te spalili na lomači

Nepamćenja i bacili tvoj pepeo u nemirne oči vjetra,

Trag da ti se izbriše i sjeme da ti se zatre,

 

Pružio bih ruku i izbavio te Walte Whitmane,

Smijući se tvojoj sijedoj glavi preneraženog Tiresije,

Posjednuo bih te pored sebe u sjeni starog

Rimskog mostića u dubini bosanske šume

I tražio od tebe da mi opet pjevaš pjesmu o sebi.

 

O, da ti je znati, kakva će onda tvoja pjesma biti,

Kakve će je riječi i poluriječi napajati,

Korito šumskog potoka u proljetnoj bujici,

Kada se zemlja prene

Nakon bijele šutnje nad golim crnilom boli,

Kakve će je slike krasiti

U ovom metežu krvi i zaborava?

 

Neće li, Volte Vitmene,

Tvoja pjesma biti moja pjesma

I zar neće riječi, tvoje riječi

Biti moje riječi?


16.03.2019.

Ljubijah



Izgradi moja rebra

Kada opet prođeš

Ispod nesvjesnog neba

 

I kreni ovom kičmom

Kroz potamnjelo odsustvo

Kaži

Kakav je okus breskvi  u mom sjećanju

Tamo ispod ruke krivog cedra

U svetoj zemlji

 

Kaži

Kakav je šapat lišća

U tamnoj noći duše

Koja drhti na pragu prolaznosti

Čekajući da bude

Bačena u vjetar

Čekajući vjetar da bude

Od neba odsvođena

 

Ali ti ćeš doći preporođena

Kada bude svijetli maj,

Raščešljane kose, potpuna

U noći i na danu

Potpuna kao plodna tišina

Jajeta ptice

 

Noseći usamljenu svježinu mora

Da umiješ moje lice

 

Ti ćeš doći

Putem kojim je najteže doći

Putem koje tijelo ne poznaje

Ne čuvajući tajnu preporoda

Ni slovo ugovora

Između istine i zla,

Naginjući se preko ograda

I obasipajući cvijeće

Sigurnošću ljetnog sunca

 

(Tog krepkog starca

Napuštenog od straha)

 

Doći ćeš

Igrajući se vjetrom

Puna mirisa i daha

Proljeća vječnosti

 

Pod sasušenim stablom

Breskve

Naći ćeš moje kosti

I otkriti ih nebu

Tražeći oblake za meso

I zvijezde za oči

Gradeći  čovjeka

Napravićeš od cvijeća moja usta

I udahnuti kroz njih

San o sebi



03.03.2019.

Bijeg od kiše



Sjećaš li se one kierkegaardske kiše

na North Sheridan Roadu?

Zašto je bila tako bezobzirno vesela?

Možda je znala da nam ne smeta,

Iako su lokve skakale za našim petama.

Možda je željela da se napije našeg kikota.

Ja nisam tumač kiša, ništa više nego ti,

Ali bilo je umorno, sparno ljeto

I ona je došla nenadano, u nemaru

Željna ko zna čega,

Otimajući žeđ od vlati trave

I pokazujući „Ovdje, ovdje!“

Gdje su ti s nogu spale sandale

Pa si odabrala da ih nosiš u ruci.

Prestali smo trčati i onda su se,

Sjećaš li se, kapi utišale.

Zašto?



08.02.2019.

Varijacije na Eliotovu temu



Mi smo mrsni ljudi

Mi smo umorni ljudi

Oči su nam zatvorene

Ali sna nema

Na gumnu gdje se pšenica vrši

          Psi lutalice grizu se do smrti

 

Prešli smo put od izvora

Gdje je hiža nekad bila

Do mutnog ušća ovdje

Gdje sve se bolesti sakupljaju

Gdje kuga vlada

Gdje kiša ne umiva

 

Mi smo mrsni ljudi

Mi smo umorni ljudi

Među nama nema poslanika ni proroka

Nema junaka

Nema pjesme

          Da nas podsjeti na blažene dane

 

Ovdje ni pjeva ptice nije

Ovdje orao ne širi

Široka krila

Samo nekad

Kljucaju oči

Neumorne vrane

 

I zov se nečiji nekad

Pronese od uha do uha

Pređe preko rijeke

Na drugu obalu

Ali nikoga nema

Da se odazove

          Usta se otvaraju kao oči guštera

          Suha i hladnokrvna

         

Mi smo mrsni ljudi

Mi smo umorni ljudi

Sva je naša nada jutarnja rosa

Koju jede sunce koje ne grije

 

Uputi nas na Pravi put.

 

Kada prinosimo naše mršave žrtve

Djevice odjevene u bijelo

Igraju gluho kolo

Od topota njihovih malih nogu

Zabole uši

Kao od kletve

 

                                                Na put onih kojima si milost Svoju darovao.                                               

Vi koji virite

Iza visoke kapije smrti

Ne tražite među nama

Svoju djecu

 

                                                A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali,

                                               

Spomenite nas

U vrijeme žetve i

U vrijeme veselja

Vi koji dolazite

 

Niti onih koji su zalutali!

                                               

Spomenite nas

U pjesmama


Mi smo mrsni ljudi

Mi smo umorni ljudi


 


08.02.2019.

Found poetry



Ne postoji bolje vrijeme da budete avanturista

nego u dvadesetim.

Igrajte se bojama i, što je bitno,

ne bacajte novac na skupocjeni namještaj.

 

(Izvor: Oslobođenje)


Noviji postovi | Stariji postovi

Mizantrop