Mizantrop

Vrati mi moje legije.


31.10.2018.

Skica za novi canto


Iz ribljih usta u kamene uši,

Čudo,

I        čudo sebe zna,

Od juga do sada,

Što nije nikada

Ali samoća jest

Nikada usamljena;                     od dva i po Pana kozjih nogu

do jednog i jednog cara kozjih ušiju,

na mahovini pandemonium poraženog kulta;

          i umor potom liježe na oči zore

i okreće od nas svoje lice – kojom rijekom    zatim plovi

          polumisao i u kruni cvijeta

polusvijesti.

          Slavuji, slavuji! Sunce i blato,

vitka kao elif     raznovrsna ljubav moja.

 

Ovdje u Podrinju u godini šest stotina dvadeset i sedmoj od smrti kralja

Pjevam usamljenu pjesmu za usamljeni trak svakog usamljenog postojanja;

U kvrgama na drevnim tisama, iza trošnih taraba ostavljenog ognjišta

          Slabe milošte i slabijeg pamćenja

Trikletih patarena, jošte rukavci snažne rijeke

Razbijeni slabim blatom

U nedogled i ništavilo

Gdje u prapočetku ulijeva se nada u vječnost;

 

Zatim nepamćena povijest kao zaboravljena pjesma,

          Tisuću trostruko usamljenih vila

Kose razbacane preko moga hladnog čela,

          Metalan okus jetke slobode

Riječ zapela u desetercu i poslovici

Namijenjena za moguću istinu

Koje ću se jednom zasigurno sjetiti,

Koja će me na sebe podsjetiti,

Kada poslije brodoloma opet brod,

Kada poslije potresa opet palata,

Kada poslije pjesme praznina slova,

Kada poslije suše

Kišna dova.


Mizantrop