Mizantrop

Vrati mi moje legije.


19.06.2017.

CIGANSKO* VJENČANJE

*shvatiti u nenacionalnom smislu



Pitanje cvijeta

 

U dan spremljen za veselje

Ti si prepoznao svoju smrt

Dok se na štrikovima sušilo besprijekorno

Bijelo platno. Svirači su svirali,

Gosti se smijali, pratio si njene stalne oči.

Nisi htio brojati dane,

Očekujući da istina nije potpuna

Ako je tajna. 

Volio si njene nervozne, tanke prste,

Što zabranjuju i mame. Volio si njene pjesme,

Što izrastu iz duše i ostanu visiti na punim usnama

Kao ničije voće pored prašnjava druma.

 

Sjećao si se kasnije,

Psi nisu lajali, i možda se čula tek pokoja, daleka ptica.

Djeca, uvijek djeca,

Igrala se pod bijelim čaršafima, nepoznata.

 

 

Tuga čelika

 

Onda su sa snijegovima

Došla vlažna poslijepodneva okupana šutnjom.

Iz vunenih čarapa na šporetu

Kuljao je dim i provlačio se kroz prste,

Kaneći da dopre do stropa,

Nestajao u visini lica.

 

Skupljali ste gorčinu plača i punili njime

Suhe, bezvrijedne riječi,

Darujući im sjenu. Dani bili blagoslovljeno kratki.

Objedi tek dovoljni.

Niko nije znao da živjeli ste tako

Sve pjesnikove pjesme.

 

Jer noćima grozničavi kalili gorčinu

Toplinom mladosti i želje što topi

I što se topi pod strašnim naletima

Oluje života koja ne zna sebe da troši.  

 


Otkravljanje

 

U martu su duše uske i grla umorna

Od stalnog poznavanja.

 

Možda zato nisi plakala kada je

Odnekud

Izronila vijest o smrti. Začudo, ličila na nade,

Koje si, bježeći od upornosti zore, rađala i rasla.

Nisi se uplašila,

Jer nisi je, puna pjesme, prepoznala. Samo si jednom krenula izreći

Brzo zaboravljenu tajnu, pa ustuknula pred besprijekornom prazninom boli,

Zanijemila u sebi.

 

Tražile su te potom oči iz magle i kucale na vrata

Leprozne odsutnosti. Od tebe, valjda,

Milostinju kruha, soli i suza da traže.

Ali za neke tuge i ljudska grla su uska. Neke tuge ne stanu

Ni u slova.

Sjećat ćeš se kasnije planinske težine u ušima

Kada potekle su vode.

I topljenja prljavog snijega pred upornošću vremena

Obnavljanja.

 

Onda si sebi haljinu od zebnje skrojila, nadom je obrubila, jer ti

Je smetao taj kruti zadatak očekivanja.

Pustila crnu kosu niz prozor u ponor,

Vjetar da joj donese pustinju ili mraz.

Obojila usne varljivošću voća i sigurnošću krvi,

Da ljepše bude slamanje tišine.

Naučila da ne vrištiš

Kad djeca u zanosu igre

Rukama svježim od zemlje

Vuku zemlji

Puna jedra bijelog platna što potpuno

Ne mogu da zaklone smrt.

 

 


Mizantrop