Mizantrop

Non Canimus Surdis


16.07.2019.

Historija i zabluda


„Ovu smo jabuku posadili

Tvoj otac i ja, kad je on bio

Baš eto k'o ti sad, tvojih godina.

Bili smo se tek doselili

I ja ti odnekud donesoh sadnicu,

A bila se napol osušila, eto istina,

Baš k'o što je i sad.

Te ja njega zovnuh, učeći ga uvijek

Ko' što učim i tebe da je čovjeka

Stvorio rad, te je posadismo ovdje

Ponad česme, gdje uvijek ima sunca.

Od tad naša kuća nije nikad znala za

Glad, a radili smo i živjeli, k'o i svak.

Bilo je suša i nerodnih godina,

Ali ona je uvijek rađala

I najslađi plod imala, k'o što ga ima i sad.

Ali eto vidiš, počela je da se suši,

I mislio sam je posjeći, ali ne bi mi sine

Vjeruj, bilo lahko u duši.

To je posadila ruka tvoga babe.

Zato će đedo tebe naučiti kalemljenju.

Da znaš da ima života i u smrti.

Ali neću sad, nek' stoji još malo.

Možda će se povratiti. Pa ja.

Neka je još malo.“


16.07.2019.

Sanjači


ja sam bio čovjek ti si bila žena

i život se odmotavao

kao rolna toalet papira

bačena niz put

ti nisi imala vremena

ja nisam imao kud

i živjeli smo život u svemu

nalik na život

osim po snovima

gdje smo se držali za ruke na ivici postojanja

ovdje na kraju svijeta u bossoni

u sjeni prijestolja smrti

gdje su ptice crvenih grla

svijala gnijezda od trnja

i vlakana boli

gdje su mala djeca stajala pred kućama

i iz usta im se izvijalo do neba

grlato ćaaaaaaoooooo

dok su mahala

za autima faraona koji nisu znali

ljubav i koji su dizali

prašinu do neba zaklanjajući

veleputje sunca

ne znajući ni za odmor

ni za kišu

 

i onda kada su

meteorolozi najavili vječnu sušu

mi nismo kao drugi

rukama tražili vodu

mi nismo za kaplju

trampili dušu

 

i onda kada su generali

najavili vječni rat

mi nismo pušku

kupili za pero

 

i kada je troja konačno pala

ti nisi bila udovica

ja nisam bio heroj

 

dok su drugima od življenja

gorila lica

mi smo stajali po strani

sanjajući život

čiji početak nije smrt

a kraj koprena

 

nismo imali vremena

nismo znali kud

 

ja čovjek

ti žena

 

 


12.07.2019.

Susret

 


Ostao je iza nas prolom oblaka,

Traka svjetlosti obješene o

Nestalni kaptol neba

I njena lahka

Pjesma -  tijelo nalik na tijelo

I duša slična sebi –

 

Nada – kao da su ruke moje

Moje jelo i ruke njene

Utjeha – pa sve što sam znao

Izgubilo se u susretu naših

Pogleda, pa sve što sam znao

Stihovi su sada bez reda

I što ja pišem beznačaj briše

I ja ne znam više

Kako bih opisao čežnju bez alema –

 

Kiša pada i opet će padati,

A čovjek nije ploča bez kalema –

Zar da odeš a da mi ne kažeš

Odakle ću se nadati

Povratku

U zelen

Kada jednom presuše

Od suše do duše

Riječi –

 

Znajući da čovjek nije ljeljen

Da rogovima rastavlja

Istinu od laži i jezikom rane

Liječi -

 


05.07.2019.

Bezmjesni


Mimogor, mimozor

Mrazomorni otac moj

I otac tvoj

 

Ustavio je rijeku

Zelenrijeku

A iz rijeke se čuo

Ovaj poj

 

1.

Dođite u Kuću spasa, Kuću znanja, Kuću mira, dođite pod čelenkama od suhe vlati osmoljetne trave, dođite s čuđenjem i ovnujskim kožama, prašinom po kosi i riječima za zubima, dođite, o vi zaljubljeni;

 

2.

Dođite u carstvo vaše, vama predano u emanet (ko je taj koji će prihvatiti emanet?), kao što su dolazili i oni prije vas, dođite, da biste bili spašeni od suše;

 

3.

Evo mene, i evo moje duše, zapretene u zelene ruke

Spasonosne rijeke, hudonosne rijeke,

evo meni, moga nefsa, moga zora,

kismeta moga iz užasnog zemana;

 

4.

Sjećaš li me se, Umihana?

Davno sam ti prešao na drugu stranu,

da su mi usne, da mi je jezik, da mi je grlo

presahlo bez riječi i bez pjesme,

davno sam ti utonuo u bezmjerno more

životonosne mȍre i sad me spominju

gavrani i vrapci, igrajući se po kamenu

bijelom;

 

5.

I vsom svijetu bijelom reći: „Ja nisam jedan od vas, ja nisam putnik u vozu, moje noge su izranjavanje, ja nikada nisam tražio hlad drveta običnog, ni plodove ukusa nemirnog; među svojima ja sam prvi početnik, u tuđini ja sam posljednji prolaznik“; o narode moj, ja vas pozivam, a vi se rugate –

 

6.

Uspavani Endymion vidio je more u očima Mjeseca,

igrao se uspomenama

kao podojeno mače

igrao se žmire

sa svemirom

 

i majka ga je zvala

iz udoline podno brijega

„hajde sine na ručak“

(čovjek inosušan

od rana i soli)

hvali uvijek, ujutro i navečer

hvali uvijek Boga svoga

-u radosti i u boli-

 

7.

Koga ćeš, onda, da voliš, na čiju ćeš postekiju od snova leći,

čijim se kožuhom pokriti? Ovdje, u Samarkandu, u Tabrizu,

ovdje u Konji, u Dimašku moje duše, ovdje u Garnati?

O Saadi, o Širazi, o Hafize, o Hajjam,

O Nerkesi, o Lamekani, o Kaimi, o Vahdeti –

 

8.

iz Dobruna pored grada

Višegrada, pjesniče – ne zovem te glasom mnoštva,

ne zovem te glasom pustinje ni luka

razbacanih po mapi patnje,

ne zovem te iz crnokletih

provalija posrnuća,

ne zovem te mirom, ne zovem te ratom,

ne zovem te nemiran nikad

ne zovem te

ne zovem te nikad;

 

9.

osim slovom.

 

10.

Slovo zna sve što je zaboravljeno,

slovo čovjeka ne trpi

mlogo. Kakvo čudo!

Ljubav i život

U slovu

Ukotvljeni

Smireni sidrom

Obećanja i traganja

 

Ponuđeni na sofri za odabrane

I oprost i spas

I milost i spas

I vječnost i spas

Odabrani za odabrane

Poklon

Carstvo vječno

Neprolazni čas

Sreće;

 

11.

Za nas.

I šta će mi ova misao,

Što se kao mačka plete oko nogu mojih

Tijela moga

Ja je nisam tražio

Ja je nisam želio

Kao da te nisam nikad ljubio

Kad da te nisam nikad želio

Među kolonada mrtvih u Ypresu

Ili ovdje kod nas u Prijedoru

Pod olujnim nebom

Što ne obećava spas

Za tebe i mene

Za nas

 

U dalekom serhatu na kraju tuge

Gdje su noći svrbljive i duge

Gdje noge izranjavane na

Hidžri od svijeta do svijeta

Ljube samo vlati

Izmaštane trave –

 

A ostadoh te željan

 

Lutajući

Od Eufrata do Save


17.06.2019.

Šuti



Zaholujalo.

Crnoblaci se skupljaju

I hrupe, gola munja vrišti.

Zove.

 

Eno, prhnu jato vrana,

Jedan se crvendać krije

Pod listom trešnje.

Zove.

 

Vjetar u naletima otvara

I zatvara usplahirenu dušu

Poljane.

 

Šumogora huči, skuplja i širi

Bezbrojne zelene ruke.

Zove.

 

Ali ja nisam

Olujni čovjek.

Ne odazivam se,

Makar i bio sit tišine.

 

Ja sam od duše i blata.

Šutim dok me zovu

Oni kojima nije dato

Da znaju

Moje ime.

 


14.06.2019.

Ja, sin


Majka

Suši kosu

Ispred peći

Naslonjena na jedno

Savijeno koljeno

Liči na Urizena

Iz Blakeovih Drevnih dana

 

Jedan pogled iznad

Knjige otkrio mi je

Njen pogled ispod, još uvijek

Bujne kose,

Njihov kratak, skoro slučajan

Dodir dao je povoda

Kratkom, skoro slučajnom

Poljupcu

 

Koji do mene putuje

Već dvadeset i pet godina

I koji će me nekad

Ne znam kad

Stići

 

Razbuktala vatra crta šare

Po čistom licu moje majke

A ona se smiješi

Kao da ne zna

Da ja znam

Da je vatra progutati neće



Stariji postovi

Mizantrop