Mizantrop

Vrati mi moje legije.


22.04.2018.

mor narska


o brodovi plovidbe na u nama

prema plovidbe i šta

odlasci na suprotnost svjetlost

prelama od i do i na

kao ništa u ništa

 

o brodovi sjekući vode odvode

kuda bjelasa inat i nat u grudima

od ja čeznuti kao vehnuti

prema za od suprotnost dna

kad more govori što

more ne i zaboravi

o brodovi

kao što i potonu

dlanovi na pučini


22.04.2018.

Sjetva


Preorana zemlja gasne

U očima mojim

Prepuna uzdaha.

 

O sve moje nade,

Sabrane od luke

Do luke

 

Ja ću da vas posijem

Ovdje

Gdje je djedovina,

 

Gdje pod suncem

Prolista svako drvo

Rodi kupina

 

Pored prašna puta

Svakom prolazniku

Poklon

 

Koji zna

Izbjeći kamen i trn

Hodajući i

Zatvorenih očiju

Pouzdan uvijek

Da ga prati sjenka

 

I znak

Tisuću svjedoka

Postojanja 


22.04.2018.

Ljudi behara


Behar je nada.

Pred našim balkonom

Tri su plodne šljive.

Bujne, bijele krošnje

I u krošnjama igra pčela na platnu neba.

Vjetar nosi latice i posipa ih pred kočiju

Zlatnog sunca. Punoća života - Božije davanje.

“Mašallah biće, ako Bog da, rodiće.”

Tiho zujanje u zastorima, oživljene grane drhte.

Pjev ptica nad nama

Podsjeća na predaju da je voće iz dženneta.

“Ako ne padne snijeg ili ih mraz ne ubije, biće -

Ako ih ne uništi štetočina ili ne spali suša, rodiće.

Ova šljiva bude pravo slatka, topi se u ustima.”

Behar je čovjekova prva lekcija iz mudrosti

ili opreza.


11.04.2018.

Na autoputu



vile su bacale makove

u rijeku mississippi

preciznošću arhitekti novog doba

ne krijući se iza kamena

ili gorke more

 

obnažene mahale kamiondžijama

iz dalekog balkana

kojima krila se misao o nemogućim

povracima

napuštenim polukućama

 

iza prijetnje vučje gladi

na ispijenim licima

 

kojima u srži nedoklane duše

captilo drvo bez korijena


11.04.2018.

de Arevalo



planina devet sicilija

beznačaj iz beznačaja

el mancebo de arevalo

piše pjesme iz očaja

 

uz skute se sabrali

na vrhovima crvenih šešira

krijući se od bijega

jedan takav lope de vega

 

ovdje nadomak bribira

rekao je hasan-paši

pjevale su vaše jade

sve naše djevojke

uz zalazak, na ispaši

 

uzdravlje!

na kulašu rumen cisneros

smejao se dugo

ubica devet don kihota

i jednoga sanča panse



02.04.2018.

Prirodni čovjek


Strgnuo sam sa sebe koru breze.

Vraćam se zemlji,

            Ali dospijevam samo do korijena -

            Mnim da ilo osim ila  ništa ne prihvata.

 

Nebo zato tamni, unatoč svjetlu

Što treperi kao mlada grana predana

Vjetru. Nedovoljna – sva rumena obećanja jutra.

            I svici se gase kada sparužena trava zaboravi

                        Ljubav kiše.

Ljeti.

 

Zatim,

Dani nisu dovoljni.

Noći nisu dovoljne.

            I život se gubi

Neprimjetno

                        Kao kap u crnoj mahovini.

 

Strgnuo sam sa sebe koru breze,

Naviknut zauvijek da se vraćam –

I Atlas drhti – zašto da pitam zašto?

            Crnosrž mi se kameni –

Od strepnje -

            Od Hada -

Koru suši i blijedi

            Nada.



Stariji postovi

Mizantrop