Mizantrop

Vrati mi moje legije.


14.06.2018.

Odsutnosti kiše



(prepjevi stihova Ezre Pounda s mojim dodatkom)

Zbog krasnih bijelih ramena i oblih grudi,

Nipošto ne mogu zaboraviti svoju dragu od breskvinog drveta,

Ni krotke vjetrove što govore kada se zora rasprostre,

Ni rumenilo u sivom naručju hrastova lista

 

Isprva kada dođe, niti veličanstvenost što nalazi mir

U malim tokovima predvečerja; jer sve me ovo zove

Njoj; i uopće sva ljepota ovog svijeta čvrsto me veže

Lancima od zlata za moju voljenu od breskvina drveta.

 

Govorit ću kiši sada.

 

Možda su ružine latice, pale na moje oči

I slike savršenih lica koja nekad vidim

Kada oči zatvorim;

Lica krhka, blijeda, s notom rumenila,

Poput latica ruže;

Možda su ove stvari zamutile moje sjećanje na nju

Tako da je ne bih mogao naslikati

Ni kad bih imao sve boje i svo umijeće…

Ali zato što je njeno lice u svemu slično ovim ljupkostima

Oni me samo bliže vuku njoj u sanjarenjima,

I misli o njoj spuštaju se na moje srce nježno,

Kao rosa na latice ruža.

 

*

Došla si iz noći

I u rukama ti bješe cvijeće,

Zatim ćeš doći iz meteža ljudskog,

Iz nemira govora o tebi.

 

Ja koji sam te vidio među primarnim stvarima,

Bijah bijesan kada spominjaše tvoje ime

Na običnim mjestima.

Volio bih da hladni talasi potope moj um,

I da svijet osuši se poput lista,

Ili maslačka kojeg otpušu i raznesu,

Pa da te opet mogu naći,

Samu.

 

*

Ja sam sada čovjek probuđen iz sna,

Nasilno, neprirodno.

Nemušt, grlo mi je suho i oči me bole.

Prsti zore još su hladne i modre od čekanja.

Kostur sivog neba crne su grane praznih krošanja.

 

Ja sam čovjek probuđen iz sna.

Slažem slike o tebi, prstima grabeći po vodi,

Da te ne zaboravim. Bojim se, puhnut će hladan vjetar

Silan, dići prašinu i prekinuti vijenac od cvijeća,

Svaka latica slika o tebi.

Zemlja će se otvoriti i progutati moja sjećanja.

Tu prazninu hoće li popuniti iko?

Kao kada znatiželjni prođu pored drevne ruševine,

Znajući da je tu nekada živio neko,

Neko zauvijek izvan dohvata slike i riječi,

Ja ću zauvijek sjećati se ovog zaboravljanja o tebi,

Orfejeve tužne pjesme koja opčinjava, ali ne liječi.


28.04.2018.

pustinja


moja ruka od snova Tuarega

utrnula, bijeli dvori na dinama

od zlata drhte od samoće

ovdje puta nije

ovdje ljudi nije

samo putokazi na nebu

koje čitam iz dlana

i u nama           sjaje

u očima horizonta

kome da se povjerim

voda je blagoslov

glasom ne govorim

tišinu da ne povrijedim

hiljadu zaboravljenih poslanika

o ja slijedim vaše stope

između srca i zrna pijeska

ne dam suncu da prodre

u bunaru moje snage

moga truda

vjetar briše tragove

odlazeći u prošlost

ali ja sam sad

ja sam sad

vatra koja tinja (ugasiti se neće)

koliko god prijetila da me proguta

pustinja            pustinji ja sam zahvalan

jer pokazala mi je put do Stvoritelja

napustio sam sve i sve je sa mene otpalo

pustinju ja volim

jer pokazala mi je put do Stvoritelja


22.04.2018.

mor narska


o brodovi plovidbe na u nama

prema plovidbe i šta

odlasci na suprotnost svjetlost

prelama od i do i na

kao ništa u ništa

 

o brodovi sjekući vode odvode

kuda bjelasa inat i nat u grudima

od ja čeznuti kao vehnuti

prema za od suprotnost dna

kad more govori što

more ne i zaboravi

o brodovi

kao što i potonu

dlanovi na pučini


22.04.2018.

Sjetva


Preorana zemlja gasne

U očima mojim

Prepuna uzdaha.

 

O sve moje nade,

Sabrane od luke

Do luke

 

Ja ću da vas posijem

Ovdje

Gdje je djedovina,

 

Gdje pod suncem

Prolista svako drvo

Rodi kupina

 

Pored prašna puta

Svakom prolazniku

Poklon

 

Koji zna

Izbjeći kamen i trn

Hodajući i

Zatvorenih očiju

Pouzdan uvijek

Da ga prati sjenka

 

I znak

Tisuću svjedoka

Postojanja 


22.04.2018.

Ljudi behara


Behar je nada.

Pred našim balkonom

Tri su plodne šljive.

Bujne, bijele krošnje

I u krošnjama igra pčela na platnu neba.

Vjetar nosi latice i posipa ih pred kočiju

Zlatnog sunca. Punoća života - Božije davanje.

“Mašallah biće, ako Bog da, rodiće.”

Tiho zujanje u zastorima, oživljene grane drhte.

Pjev ptica nad nama

Podsjeća na predaju da je voće iz dženneta.

“Ako ne padne snijeg ili ih mraz ne ubije, biće -

Ako ih ne uništi štetočina ili ne spali suša, rodiće.

Ova šljiva bude pravo slatka, topi se u ustima.”

Behar je čovjekova prva lekcija iz mudrosti

ili opreza.


11.04.2018.

Na autoputu



vile su bacale makove

u rijeku mississippi

preciznošću arhitekti novog doba

ne krijući se iza kamena

ili gorke more

 

obnažene mahale kamiondžijama

iz dalekog balkana

kojima krila se misao o nemogućim

povracima

napuštenim polukućama

 

iza prijetnje vučje gladi

na ispijenim licima

 

kojima u srži nedoklane duše

captilo drvo bez korijena



Stariji postovi

Mizantrop