Mizantrop

Vrati mi moje legije.


17.09.2017.

Jesenji triptih


Prošlo je vrijeme ljubavnih pjesmi.

S tugom se sjećam njihove ogromne blizine,

Jače od svjetla, njihovoga svetog hoda

Po mojim snovima. Eho im čuvam

U cvjetovima misli klonulih pod okrutnom mjesečinom

Zebnje i daljine, u ovoj vječno žednoj tantalovoj svijesti -

Sjene žudnje tako stvaraju nedovršene iluzije.

Ili to daleka, mitska ti i sad, nakon svega,

Šapatom prebrodiš okean, pregaziš kontinente i

Podsjetiš me na svoju purpurnu potpunost.

 

***

 

Zrak pun zlatne prašine i mekog zujanja.

Dolazi još jedna užasna jesen

Da otrgne sjaj od zemlje i baci ga u san.

Mi smo govorili: “Krenimo ti i ja,”

A od tada je stotine predvečerja klonulo

I posve umrlo, ostavljajući tešku tišinu

Koja obujmi i u koju se utopi,

Koja može i da ništi. Ja znam koliko ti voliš jesen.

Njenu boju, njen uspavljujući glas.

Ali jesen mene uvijek čini nemirnim,

Rastoči mi dušu pa je moram da skupljam

U kapima rose na ivicama hladnih stvari.  

Jesen nema obećanja.

Ona je predvečerje svake nade i svakog čekanja.

Ti voliš jesen,

I u tvome voljenju uvijek je bilo tuge.

 

***

 

Sve te krupne noći, sve te velike dane,

Sada mogu samo da slutim!

To zlatno, budalasto vrijeme gole mladosti.

Nešto divlje, nezajažljivo, u nama nama nečujno!

Gustim svjetlom urešeno, nadmoćnom željom

U se upijeno, besmrtnim htijenjem obavijeno!

O, kakvo čudo,

Dvoje tako ujedneno!

 

Ali krv je sada sporija, dah pitomiji. Pogled ne dopire

Do večernjače. Glas se gasi i bez sunca.

Ja sam nepotpuna, naga ptica

zalutala u putu koji nije odlazak

Ni vraćanje.  Ti si daljinom otrgnuta i ja

Te više ne mogu znati.

Došla je jesen,

Lijepa i strašna, kao mrtva Ofelija.

Prošlo je vrijeme ljubavnih pjesmi.

 


14.09.2017.

auretno blato

 


Tražim odmor za Hefesta

Udaljenost od prezira bliskog očima

Na polulicima

Naših veljih nebogova

            Ljubav s proljećem procvjeta

            I ostale laži do str. 25

Ko ti liježe pod postelju obnaženu

Pod svodom raznesenim praznim

Željama? (Jer pristigli su prognanici iz Lidije)

On, on je uspio sabiti u niti

Strah s veseljem, on je zakovao oči što

Traže u sumrak.

            A ja? Ja sam u najdaljoj dolini,

U najtamnijem klancu. 

            Nikada za živa čovjeka ne reci

            Da je imao sretan život

Ili         “Moj Gospodar čini da sunce izađe s istoka,

Pa ti učini da grane sa zapada.”

I tiranin se zbuni.

//PAUZA//

Sjeme prosipaju po zemlji, revnosno.

A klice se užasavaju zemlje pa nebu naivne streme.

            List

Potom

                        Kada uvene

Razočaran, iznevjeren   opadne.

Istina budući, jedina istina,

Da se bojim jeseni, koja mi muti misli,

Koja mi vlagu stavlja na kapke

Pa me nemoć vuče dolje, uvijek dolje.

            Je li meštre pjesma u prstima?

            Nije kralju, pjesma je u prsima.

I tako, nakon svega,

Opet nemir. 

U granju i kroz granje, gore,

Do hladnih zvijezda što se samo čine

Da trepere

Vlada nemir.  Nad brdima, nad ovim

Gorkim gorama

U mračnim mahovinama

Vlada nemir. Kroz korijene se penje,

S vodom teče, s vjetrom ide,

(ide, a stoji)

Pojavi se, obznani se, nametne se kao kuga.

            A ja trošim vrijeme, namjerno u sjeni

            Sjećajući se samo svega što sam potreban

Razmišljat ću večeras o Spavačima iz Efesa.

 


12.09.2017.

a la Donne




U određenostima,
Mila moja,
Sva je tajna,
u određenostima.
Ne smije čovjek
ići daleko od sebe.
I kada se izvine do neke Troje
i kada uprti križ nečiju da oprosti muku,
ne smije čovjek
daleko od sebe.

Svi su gradovi u meni,
sve su nove zemlje samo meni
u meni samo sakrivene.
Tu svi brodovi moji plove,
tu su sve moje olupine.

I ako se nekad nasučem na kamenite obale
i ako nekad potekne krv
izranjavanih stopala, ja svejednako žudim i dalje
crtati obale te jedine meni obećane zemlje.


U svakom drugom pristaništu,
ja sam samo stranac.


12.09.2017.

udvojavanje



Noći vise naopake u odsjajima,
odlamaju se dani od zemlje
i zajedno s maglom draže mi kožu.
Brojim milje od uma do bezumlja.
Brojim snove kojih uporno nema.

U ranama preorane zemlje ja vidio sam
glavu jednoga balzamovanu strahom,
zaleđenu u kikotu koji možda nije bio laž.
 
Ne proglasivši ga za sveca
ikonu mu držim vrh sjećanja. Ili sam to bio ja?
Kad sam zvonast, kad mi ptice zoblju kruh na glavi,
kad mi sunce prži tjeme i izaziva
kako samo sunce izazivati može,
to sam ja?

Ili, reći ćemo,
bili smo na večeri kod Karamozovljevih,
jeli smo sumnju kao što more jede obale
(suprotno je istina)
i gledali smo ples blijedih vila što se nikad
ne smiješe.

***

O, moj brate!
Ja te gledam kako svaki dan vučeš sjenu
i ja te gledam kako hrabro gaziš muku
i ja te gledam kako ćutiš - usne ti zašivene bolom.

Ti nekad nisi znao šta je vrijeme,
ti nikad prije ustuknuo nisi
pred liticama i provalijama
odlazećih dana. Krvava sunca 
neumoljivo, nepodnošljivo
tonu. Jedra bez vjetra, korita bez rijeka,
kosti bez duše, o moj brate!

U krošnjama razapeta nečija pjesma
naliči na vrisak.



03.09.2017.

thaw



I was buried in the snow,
left for dead, where the roots of overturned
trees feel the wind, and the wind
feels nothing. I saw the memory flicker
of my vegetable forefathers, and I thought
of you, my faraway persephone, to keep warm
the memory of our warm, dyonisiac spring.

The roots were like fingers that no thing
can uplift or hold.
The wind was like the wind
that cries in the winter.



25.08.2017.

Hronika sina


Apolon, moj otac, spava. Noć tiha, nema mjesečine. Zvijezde utonule, potmule. Bilo slavlje, pa sve nekako tiše i mutnije nakon slavlja. Samo su sjene ivičaste. Podsjećaju me na neugodne, krezube babe koje svakome pridiku drže. Drhtim, ne zbog hladnoće. Meni nikada u životu nije bilo hladno i to nije zato što sam princ. Negdje u dvorcu čuje se škripa vrata. To mora da moj polubrat opet ide u odaje lijepe Egipćanke. Svi znaju za njihove igre, pa i njegova žena. Moj polubrat je snažan čovjek. Dobar lovac, ratnik. Omiljen među ruljom. Ne mogu a da ga ne prezirem, iako ga volim. Nečiji koraci zazvoniše hitro ispod mene. To je moja sestra. Ide u grad, prerušena u prostitutku. Moja sestra je lijepa žena. Ishitrena, oštroumna. Žene je se klone, a muškarci boje, iako je žele. Ne mogu a da ne mrzim svoju sestru, iako sam je nekad volio. Tišina nad palatom i u palati, a palata zapravo nikad ne spava. Ko ima uši da čuje, nek čuje, ko ima oči da vidi, nek vidi. Jedva čujan kikot lijepe Egipćanke dopire i do moje kože i draži mi misli. Ne volim da mi išta muti misli, izlazim na balkon. Slab vjetar negdje niše svilene zavjese. Slab vjetar jedva i da pomiče palmino lišće.


Kada sam bio dijete, još dok me učila stara Nisaba, sanjao sam da sam dašak vjetra, pa bih u snovima letio iznad gradova i palmovika, iznad kanala i pustinja, potpuno slobodan. Naravno, nisam mogao ni pojmiti da vjetar nestane čim nastane. Nisam mogao shvatiti kako dašak vjetra ne može da traje. Vjetar je najbliži rijeci. Ne vjerujem da je iko ikada sanjao da je rijeka. Pričao mi je moj drugi polubrat kako postoje ljudi koji vjeruju da je rijeka bog. Ko god je vidio kako žene bacaju ovčiji drob u rijeku nikada to ne bi mogao vjerovati. Ali moje znanje je premalo. Znam da ljudi vjeruju u sve što ih čini sigurnima. Žrtvuj četiri jemeka žitarica danas, da bi dobio četrdeset sutra. Trgovina. Ima ljudi koji vjeruju da je sva vjera samo trgovina i da je sva trgovina samo vjera.


Govno. To je moj mačak. Maza mala. Dao sam mu to ime kad sam ga tek pronašao, u konjušnici, u sijenu i balegi. Tako lijepo i umiljato stvorenje ne zaslužuje da se zove Govno, ali nije da on baš mari. Drugi ga zovu Pahulja. A moja polusestra, najmlađa među nama, zove ga Sumrak. Ne znam zašto. Ona ima jedno plavo, a drugo zeleno oko. Još je djevojčica, ali svi već znaju da će biti veća ljepotica i od Umihane, i od lijepe Egipćanke, koja se konačno utišala. Možda bih i ja sebi trebao naći jednu Egipćanku. Za sedam dana je proslava moje zrelosti. Pažljivo ću pratiti izraze na licu moga starijeg polubrata. Moram se svidjeti Umihani. Moram usrećiti oca. Nije da previše brinem. Ionako je sve odveć dosadno. A nikome nisam rekao da kada moj otac Apolon spava, ja ne mogu spavati. Tako već treću godinu, od kada je rijeka posljednji put poplavila. Sačekat ću zoru na krovu, zajedno s Govnetom.





Stariji postovi

Mizantrop